POTRESNA ISPOVEST

DR PETROVIĆ: Sobe su mirisale na smrt, nismo imali opremu, bilo je stravično!

Ovo je njegova životna priča

Ostao je bez majke kad je imao svega pet meseci. Nakon Drugog svetskog rata otac mu je nepravedno oteran na robiju jer je navodno pomagao četnicima.

Živeo je u skromnim uslovima i menjao gimnazije u zavisnosti od toga ko od rođaka može da ga primi. Zahvaljujući odličnom uspehu na Medicinskom fakultetu, zaposlio se na „Torlaku“, gde je radio punih 35 godina. Video je patnju, paniku i smrt. Pesnik je, kako kaže, bio samo godinu dana. Ovo je njegova životna priča

Rođen sam 22. maja 1935. u varošici Trstenik u Rasinskom okrugu, na Zapadnoj Moravi. Otac mi je bio državni službenik, a majka učiteljica zanatske škole. Majka je umrla kad sam imao pet meseci, tako da niti je imam, niti sam je upamtio. Sestra je tada imala dve i po godine… Od čega je majka umrla, ne znam ni sam. Otac priča jedno, baka drugo… Na kraju krajeva, nije ni bitno.

Otac se godinu dana nakon smrti majke ponovo oženio. Maćeha se zvala Desanka. Bio sam jako vezan za nju. Ona je u prvom braku imala dete, koje je umrlo, pa sam ja praktično bio zamena za to koje je izgubila. Tako me je puno volela da je sestra kasnije, kada smo već odrasli, govorila: „Tvoja majka je Desa, a moja Saveta.“ Bila je malo ljubomorna što me je tako volela.

Prvih pet godina života sam proveo u Trsteniku, a onda je otac uzeo da pravi kuću u Vrnjačkoj Banji. U srpskom narodu ima pravilo – samo da zabodem ašov i da počnem da kopam temelje, a pare će se naći. Takav je bio i otac.

To znači da kao dete nisam pojeo bombonu, sladoled, čokoladu. Sve pare su išle na kuću. Otac je tu kuću završio šest dana pre nego što je počeo Drugi svetski rat. I eto, ta stara kuća, koja se nalazi u samoj račvi, na kružnoj okretnici, sada stoji i truli.

Radmilo sa maćehom („drugom mamom“, kako je zove) Desankom, 1942. u Vrnjačkoj Banji
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Škola u ratu

Kada je 1941. počeo rat, otac nas je odveo u njegovo selo Donji Adrovac kraj Aleksinca. Prva četiri razreda osnovne škole završio sam u selu Prćilovica, pa sam svakog dana tri-četiri kilometra peške išao do škole. Bio sam đak pešak i đak poljoprivrednik. Pre podne idem u školu, a po podne motiku na rame, pa u njivu da okopavam kukuruz i sadim krompir. Detinjstvo u selu je bilo nikakvo. Seljačko. Nemci su malo-malo prekidali nastavu u školi. Kopali su rovove okolo. Nama su igračke bile probušeni šlemovi. Ostanu nakon što neko pogine… Sećam se jednom da smo se za vreme školskog odmora igrali po tim rovovima. Zvoni zvono. Sva deca odu, a ja nisam mogao da izađem. Zakasnim na čas, a učitelj mi šakom opali šamar. Takva su vremena bila.

A posle rata, šta da vam kažem, sirotinja. A otac… Završio je na robiji jer je, navodno, pomagao četnički pokret. On je bio ludi patriota. Glupi patriota. Pomagao je sve. I četnike i partizane. Stalno je govorio: „Braćo Srbi, nemojte da se svađate. Kada prođe rat, onda ćemo se dogovoriti oko vlasti. Ajde prvo da zajedno pobedimo Nemce.“ Četnici su više puta hteli da ga streljaju, posle i partizani i, na kraju, završio je na robiji u Nišu. Bio je godinu dana tamo. Ne znam kako je to uticalo na mene, ali, eto, i ja sam ceo život bio naivac.

Radmilo sa ocem Svetomirom i maćehom Desankom, 1. januara 1960. na Kalemegdanu
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Otac hteo da budem lekar

Nakon osnovnog školovanja, koje je tada trajalo sedam godina, upisao sam Četvrtu mušku gimnaziju u Beogradu. Stanovao sam kod rođaka. Otac nije imao para da nas školuje i stalno je gledao da sestru i mene pošalje kod nekog da stanujemo, tako da sam sledeću godinu gimnazije završio u Ćupriji kod maćehinih roditelja. Na kraju, kada se u Trsteniku otvorila gimnazija, prešao sam tamo. Tu sam i maturirao. Bio sam prosečan đak, ništa posebno… A onda sam 1953. u Beogradu upisao Medicinski fakultet. To nije bio moj izbor. Otac je tako naredio. On je bio takav. Ili hoćeš, ili nećeš. Prvo je sestru upisao, pa onda i mene, a ja sam zapravo želeo da upišem srpski jezik i književnost. Nije mi se baš svidelo to što sam studirao, no na fakultetu sam bio dobar student. Jedino što nisam imao od čega da živim. Međutim, pošto sam imao odlične ocene, zaposlio sam se kao demonstrator na Anatomskom institutu i praktično predavao anatomiju mlađim studentima. Secirao sam leševe i prikazivao studentima uživo organe. Četiri godine sam to radio. Tako sam se snalazio. Slabo sam stigao da se družim i provodim. Možda samo prve godine, dok me je otac još izdržavao i plaćao školovanje. Tada sam čak bio u klubu mladih književnika. Pisao sam pesme i priče. Neke su i objavljene.

Prvi radni dan

Oženio sam se kada sam imao 23 godine. Supruga Nada je isto studirala medicinu. Rodio mi se sin. Tražio sam stipendiju svuda u Srbiji, međutim, vi možda ne znate, tada je bila hiperprodukcija lekara u Srbiji, nije je bilo lako dobiti. Dobio sam je od doma zdravlja u Osijeku. Plaćali su i supruzi i meni. Kao najveći naivac na svetu, verovao sam da, kada dobiješ stipendiju, posle moraš da odeš tamo, kod onih koji su plaćali, i odradiš posao, pa sam tako 1960, kada sam završio fakultet, otišao u Osijek.

Kada sam došao tamo, predam ja diplomu i radnu knjižicu izvađenu na Savskom vencu, na ćirilici. Direktor je bio neki Jevrejin, Đorđe Šozberger. Taj me posle mnogo voleo. Kaže: „Idi to predaj kadroviku.“ A kadrovik je tada, vi ne znate, bio bog i batina. U stvari, politička ličnost koja je imala zadatak da kontroliše i direktora i sve. Ulazim tamo. On dva metra visok, dva metra širok. Kažem: „Ja sam novi doktor. Poslao me direktor da predam dokumenta i zadužim mantil, slušalice, da mi se napravi pečat…“ On uzima dokumenta i kaže: „Onaj Židov dovukao još jednog Srbina ovde. Slušaj, za vas Srbe neće biti dovoljno bandera ako dođe do rata.“ Eto, tako je izgledao moj prvi radni dan.

Radmilo na lekarskom kongresu 1975. u Puli drži predavanje
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Dečja paraliza

Tada je, inače, krenula velika akcija suzbijanja dečje paralize. Direktor me stavio na mesto lekara u stanici za cepljenje, tako da sam od prvog dana radio sa vakcinama. Tri-četiri meseca sam radio celu Slavoniju i Baranju, od šest ujutro do ponoći. Nada je u međuvremenu studirala u Srbiji. Živela je kod svojih roditelja zajedno sa našim sinom. Svakog vikenda sam išao da ih vidim.

Godine 1961. otišao sam u vojsku. Pare koje sam zaradio, a bila je to pozamašna suma, jer se tada plaćalo po vakcini, ostavio sam supruzi i otišao prvo u školu aktivnih i rezervnih sanitetskih oficira u Beogradu, a onda u garnizon Nova Gradiška, gde sam vodio ambulantu i odradio ostatak staža.

Posao u „Torlaku“

Kada sam se vratio iz Osijeka, pratio sam konkurse za poslove u novinama i prijavljivao sam se. Na razgovor su me pozvali i Institut za virusologiju, vakcine i serum „Torlak“ i Gradski zavod za zaštitu zdravlja. Odlučio sam se za „Torlak“. Primio me je direktor Dragoljub Antonijević. Pitao me je: „Šta bi ti?“ Rekoh da bih hteo da specijaliziram mikrobiologiju, a on kaže: „Ne može. Vidiš one vakcine? One kad odu iz ‘Torlaka’, ja ne znam šta se sa njima dešava. A mnogi me lažu. Ne znam koliko te vakcine koriste, kolika je zaštita i, ako škode – koliko škode. Meni treba epidemiolog.“ I tako… To mi je bio zadatak narednih 35 godina na „Torlaku“. Pratio sam sve vakcine na različitim statističkim, epidemiološkim i terenskim ispitivanjima. Vakcine se najviše daju u dečjem uzrastu. Nekada se davalo četiri-pet vakcina, a danas 11-12. Moj posao je bio da na celoj teritoriji Jugoslavije, a naročito Srbije, pratim koliko je vakcina dato, da li se neko razboleo, da ostvarim kontakt sa svim domovima zdravlja, analiziram izveštaje koje mi oni šalju i izračunavam kolika je zaštitna vrednost vakcina. Mene su iz cele zemlje zvali ukoliko se negde dogodi neka reakcija, i tu se odmah išlo da se ispita da li je do vakcine ili ne.

Magareći kašalj

Na samom početku najviše sam radio na velikom kašlju. Na epidemiologiji velikog kašlja sam i doktorirao 1977. To je jedna infekcija koja je bila jako rasprostranjena kod dece, a vakcinacija je počela 1960. Tada je jedino „Torlak“ imao mogućnost dijagnostike velikog kašlja, tako da sam išao svuda redom i lično uzimao briseve od dece širom Srbije. Veliki kašalj je bolest gde deca toliko kašlju da se zacenjuju. To ide do te mere da zvuči kao lavež pasa. Zovu ga još i magareći kašalj. Kada uhvati decu, traje i šest nedelja. U to vreme kada prođete ulicom, čujete svuda kašalj dece. Zbog tog silnog napora dolazilo je i do krvarenja jezika, krvarenja u nosu i očima. I to je obično najmanju decu zahvatalo, do pete godine života. Svi me pitaju gde je taj veliki kašalj sada. Nema ga. A na desetine hiljada dece je obolevalo godišnje i do 1.000 je umiralo. Pa nestao je zahvaljujući sveobuhvatnoj vakcinaciji.

Supruga Nada, pedijatar u domu zdravlja Voždovac, sa unucima, godinu dana pre smrti. Unuci su Zdravko (najbliži njoj) i Dušan, a unuka Tijana
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Difterija

Posle sam radio na terenskom ispitivanju vakcine protiv difterije. Ni te bolesti više nema, kao ni dečje paralize. Mesec dana sam 1964. proveo u Dragašu, u opštini Gora, u cilju suzbijanja epidemije malih boginja. Gazio sam sneg i po dva metra, išao od kuće do kuće tih Goranaca i deci davao penicilin da sprečimo upale pluća. Tek sedamdesete godine je napravljena vakcina protiv malih boginja. Godine 1960. počeo sam da radim i na vakcinaciji protiv dečje paralize. Tada je usred januara presečena ta velika epidemija koja ne ubija, već osakaćuje. Deca su ostajala sa paralizovanim rukama, nogama. To su bile tragedije… Tako da sam radio na svim infekcijama i na svim vakcinama koje su se koristile za suzbijanje infekcija. Moja struka nije bila takva da se sedi u kancelariji ili laboratoriji. Obišao sam sve opštine u Srbiji, u BiH nema puta gde nisam bio. Svašta sam video i svuda išao po javljanju problema. Pamtim mnoge pacijente.

Variola vera

Bili smo jedina i poslednja zemlja u Evropi u kojoj se pojavila epidemija velikih boginja. Počela je između 10. i 15. februara 1972, negde u Đakovici. Tada niko nije znao da je u pitanju variola, lekari su mislili da je to alergija na penicilin. Međutim, 15. marta direktor „Torlaka“ dr Ljubinko Stojković kaže mi da je ekipa sastavljena od naših stručnjaka, iz Saveznog zavoda za zaštitu zdravlja i sa Infektivne klinike, otišla na KiM da uzme uzorke i da se sumnja na variolu. Otkrili smo je pod elektronskim mikroskopom 16. marta 1972, ali je tadašnja vlast vest o zarazi otkrila na televiziji tek 29. marta, kad su shvatili da se više ne može kriti. Ali šaputalo se i ranije, vest se prenosila usmeno…

Moja uloga tokom epidemije bila je da, zajedno s kolegama dr Radoslavom Bošković i dr Julijanom Pecić Lulom, budem, što bi se reklo, izvidnica. Nas troje smo bili leteća ekipa. Kada se negde pojavi sumnja na variolu, hitno odlazimo tamo i iz promena na koži pacijenata skalpelom uzimamo gnoj sa virusom, kao i krv iz vene, takođe, prepunu virusa. Onda to nosimo u laboratoriju na „Torlak“.

U prvo vreme nismo imali skafandere. Maska, nekoliko slojeva odela, rukavice, kaljače i – grlom u jagode.

Uzorke sam uzimao u svim sumnjivim slučajevima. Imali smo dosta takozvanih lažnih poziva. Mnogo više nego pravih. Ljudi su zvali kad god vide neku promenu na koži, a mi smo sve to morali da testiramo. Išli smo i u karantine. Jednom prilikom umalo nismo poginuli kada smo helikopterom išli do Đakovice. Bilo je opasno nevreme. Oluja. A obrise toga sam shvatio tek kada sam se, po povratku, kolima vozio od aerodroma Batajnica do „Torlaka“. Oko mene su bila iščupana stabla. Tek tada mi je palo na pamet šta je sve moglo da se desi da se letelica srušila. Šta bi bilo sa našim materijalom uzetim od pacijenata. U pakovanjima gde se nalazio materijal nije pisalo „ne diraj, variola“. Ko zna ko je sve mogao da se zarazi i gde bi se sve stvorila nova žarišta ove opake epidemije. Bog nas je pogledao.

Čovek mora da se plaši

Radmilo sa kolegama epidemiolozima iz Banja Luke, 2000.
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Smrtnost od variole vere je u svetu bila od 30 do 50 odsto. Kod nas oko 20 odsto, pre svega zahvaljujući pameti naših infektologa – prof. Miomira Kecmanovića, dede tenisera Kecmanovića, kao i docenta Vojislava Šuvakovića, oca političara Uroša Šuvakovića. Njih dvojica su bila u Đakovici. Što se mene tiče, naravno da sam se plašio variole. Čovek mora da se plaši. Variola se veoma lako prenosi. Na sve moguće načine. I vazduhom i kontaktom, a virus je i neviđeno otporan u spoljašnjoj sredini, pa dugo ostaje na predmetima.

Imali smo i dva zaražena lekara. Bio je to dr Žarko Đurđević sa kožne klinike u Beogradu, koji je primio pacijenta iz Novog Pazara. Variola tada još uvek nije zvanično postojala kod nas, niti se sumnjalo na nju. Kada je pacijent počeo da povraća krv, prebačen je na traumatologiju Prve hirurške. Tu se zarazio dr Jugoslav Pantić. Ja sam lično od njih uzimao uzorke. Na Prvoj hirurškoj se zarazila i medicinska sestra Dušica Spasić, koja je, za razliku od ovih doktora, umrla. Ona je tu krv brisala i vodila računa o pacijentu. Bila je u mnogo bližem kontaktu sa njim. Kasnije je u Čačku umrla i medicinska sestra Milka Đurišić.

Ostavite komentar