Naš svakodnevica je prepuna takozvanih trivijalnih odluka. Ponekad se osećamo glupo što toliko razmišljamo o beznačajnim stvarima, ali istraživanja su pokazala da za to postoje logični razlozi. Razumevanje zašto te sitne odluke izazivaju takav stres, može nam pomoći da naučimo kako da sebi olakšamo život.
Najčešće se dešava da na raspolaganju imamo previše opcija koje nam je teško da uporedimo i izvagamo. Čim ujutru otvorimo oči već moramo da donesemo neku odluku – da li da odmah ustanemo ili da dremnemo još pet minuta. Šta da obučemo, šta da doručkujemo, da li da ponesemo kišobran i tako dalje.
Dugo su ekonomisti tvrdili da je bolje kada imamo više mogućnosti izbora, ali početkom dvehiljaditih američki psiholozi Šina Ajinger i Mark Liper su osporili ovu teoriju.
U jednom od svojih istraživanja, u supermarketu su postavili pult za degustaciju džema. Skoro 30 odsto onih koji su na raspolaganju imali šest različitih ukusa je kupilo džem, dok je samo tri odsto kupilo džem kada je na pultu bilo ponuđeno 24 različita ukusa.
Oslanjajući se na ove nalaze, knjiga američkog psihologa Barija Švarca Paradoks izbora: Zašto je više manje, tvrdi da obilje izbora može izazvati anksioznost kod ljudi.
Ljudima često nedostaje, ili veruju da im nedostaje, stručnost da pravilno procene svoje opcije. Na primer, kada se radi o nekim finansijskim odlukama. Čak i kada postavimo neki cilj, nesigurnost koliko strogo želimo da ga se pridržavamo verovatno će nam zadavati glavobolju. Nejasan cilj da „počnete da štedite više“ neće vam pomoći kada vam prijatelj predloži da svratite do restorana, a krče vam creva.
Takođe, neke od odluka koje nazivamo trivijalnim mogu zapravo u sebi nositi visoke emocionalne uloge. Šta da obučemo za sastanak, na primer, verovatno nije samo pitanje mode.
Iako je svaki pojedinačni faktor dovoljan da izazove stres, kada se udruže, anksioznost oko odluke će se samo pojačati.
Crte ličnosti i odlučivanje
Druga linija istraživanja pažnju je usmeravala na vezu između strategija odlučivanja ljudi i osećanja zadovoljstva. Istraživači su identifikovali dve glavne strategije donošenja odluka: maksimalističke i zadovoljavajuće. Maksimalistička strategija je tendencija da se traga za najboljom opcijom. Zadovoljavajuća, termin koji je uveo nobelovac Herbert Sajmon, je strategija koja se prekida kada se pronađe prihvatljivo rešenje.
Ove dve strategije odlučivanja, narovno, povezane su sa osobinama ličnosti.
Ali Švarc i njegove kolege su otkrili negativnu korelaciju između maksimalističkih težnji i osećaja zadovoljstva životom. Maksimalisti ili perfekcionisti (u poređenju sa onima koji su manje zahtevni) su se takođe češće kajali posle donete odluke. Jedno od objašnjenja je da su nastavljali da razmišljaju o donetoj odluci i kako su možda mogli da donesu bolju.
Istraživači se nisu bavili ispitivanjem ključnih životnih odluka o braku ili zdravlju, već su se bavili sitnim svakodnevnim odlukama, mada su neka druga istraživanja pokazala da se slično dešava i kada su u pitanju ozbiljne odluke vezane za zdravlje.
Navike su spas
Odluke mogu biti psihički iscrpljujuće. Dakle, ponekad su svakodnevni izbori teški jer ste umorni od odluka.
Vilijam Džejms, jedan od najvećih američkih mislilaca 19. i 20. veka, smatra da nam navike pomažu da se nosimo sa ovim složenostima.
Navike oduzimaju potrebu za razmišljanjem. Izgradnja navika može nas sprečiti da previše energije investiramo u obične odluke.
Uvidi Vilijama Džejmsa inspirisali su mnoge savremene istraživače. Jedna ideja koju je promovisala knjiga psihologa Daniela Kanemana, Razmišljanje, brzo i sporo, jeste da koristimo dva različita mehanizma za obradu informacija, sistem jedan i sistem dva. Sistem jedan je nesvestan, brz, intuitivan i zahteva malo truda. Sistem dva je svrsishodno razmišljanje.
Američki pisac Merlin Man je rekao da „razmišljanje može biti neprijatelj akcije“. Iako ova izjava deluje kao previše isključiva, njegove reči se poklapaju sa mnogim nalazima do kojih su psiholozi došli u svojim istraživanjima.
Herbert Sajmon je razvio ideju zadovoljstva jer je verovao da ljudi imaju ograničene kognitivne i druge kapacitete (kao što su pamćenje i pažnja).
Previše razmišljanja – na primer, da li da vežbate danas ili ne – može biti stresno i osujetiti nameru da to uradite.
Morate odlučiti kako ćete uložiti svoje resurse (bilo da su kognitivni, emocionalni ili fizički). Ako ih uložite u razmišljanje o vežbanju, možete potrošiti energiju koja vam je potrebna za vežbanje.
Kada je reč o našim svakodnevnim odlukama, smanjenje broja opcija takođe može pomoći da se olakša proces.
Suosnivač „Epla“, Stiv Džobs, bio je poznat po tome što je skoro svaki dan nosio sličnu odeću, delimično i zato kako bi pojednostavio proces odlučivanja.
Radi se o prihvatanju da imate ograničen „kapacitet za donošenje odluka“ i da budete svesni kako ga koristite.
Smanjenje izbora, razvijanje dobrih navika i prepuštanje našem takozvanom „autopilotu“ da preuzme kontrolu može nam pomoći da se suočimo sa svakodnevnim odlukama.
Odlican tekst, hvala!