STRAVIČNA ISPOVEST DRAGANA KOJI JE PREŽIVEO MASAKR U LEDIĆIMA: Još osećam miris krvi u kojoj sam ležao, ubili su mi celu porodicu!

lako je prošlo punih dvadeset devet godina od stravičnog događaja, od kojeg mu se i dan-danas ledi krv u žilama, Dragan se suznih očiju priseća stradanja svojih bližnjih 1992. godine.

„Još osećam miris krvi u kojoj sam ležao nakon što su me vojnici pogodili ispod grudi.

Ćutim, boli rana, ali ne odustajem od glume da sam mrtav. Gledao sam kako to rade u filmovima. Odjednom, muva zuji i sleće mi na nos. Zamalo da potegnem rukom da je smaknem. Srećom, otišla je na leš koji je bio pored mene. U tom trenutku čujem kako se dvojica vojnika raspravljaju da nije trebalo da ubijaju nevinu decu. „Čiko, ja sam živ“, rekoh kroz suze, pa šta mi bog da. A dao mi je da živim. Hvala mu.“

Potresnim rečima ovo govori Dragan Vasić (40) iz Istočnog Sarajeva, koji je kao jedanaestogodišnjak jedini preživeo napad muslimansko-hrvatskih snaga tzv. Armije RBIH i HOS dok je bežao sa grupom meštana sela Ledići po obroncima planine Treskavice kod Sarajeva.

Ubijali decu bez milosti

lako je prošlo punih dvadeset devet godina od stravičnog događaja, od kojeg mu se i dan-danas ledi krv u žilama, Dragan se suznih očiju priseća stradanja svojih bližnjih 1992. godine.

– Ništa nije ukazivalo da će biti rata jer je sklopljen dogovor o međusobnom nenapadanju. Moji roditelji su me iz Ilidže poslali kod rođaka u Lediće jer su mislili da ću kod njih, zajedno sa njihovom decom, biti siguran. Međutim, ovde se desio čitav masakr, preda mnom su kao pokošeni padali muškarci, žene, deca. Vojnici se nisu obazirali na naše molbe i plač da nas poštede i da nas ne ubiju. Kada je ujak Milorad Tešanović prišao jednom od vojnika i molio ga da nas ne ubiju, udarali su ga čizmama po celom telu. Prvo su mi ubili ujaka Milenka Tešanovića, a kada je njegov brat Rade krenuo da mu pomogne, vojnici su ubili i njega na dva metra ispred mene. Ubili su i njihove žene i moje rođake Danijelu (12), Slađanu (12), Dragomira (10) i najmlađeg Miluna, koji je imao samo šesnaest meseci – kaže sagovornik, prisećajući se malog dečaka kom, nažalost, nije mogao da pomogne.

– Dok smo se krili u šumi, ostali smo bez hrane i vode. Mali Milun je plakao, bio je uplašen, kao i svi mi. Njegovi roditelji su me terali da pljunem u čep od čaše da bi on mogao da pije. Međutim, nisam mogao to da uradim, jednostavno, pljuvačke nema, usta presušila od straha. Sve više i više je plakao… Vojnici su čuli njegov plač i tako nas otkrili – seća se Vasić drhtavim glasom.

Prema rečima sagovornika koji je, dok smo razgovarali, gledao u jednu tačku, trudeći se da se seti svake putanje kojom su svi zajedno jurili ne bi li pobegli od naoružanih vojnika, kada ih je bošnjačka vojska otkrila, svi su podigli ruke i rekli da se predaju.

– Pošto smo trčali glavom bez obzira i ostavljali za sobom stvari koje smo poneli, iz grupe se nekako izgubilo nekoliko žena. Vojnici su primetili da fale, pa su nam naredili da ih tražimo. Video sam da nas svi poznaju, za mene su se raspitivali čiji sam, siguran sam da su poznavali mog oca. Pošto su mi ubili ujake jer su ih molili da nas ne diraju, začuo se pucanj iz daljine. Žene koje su nedostajale u našoj grupi upucale su jednog vojnika lovačkom puškom koju su imale kod sebe, Tada su se vojnici još više razljutili, stiglo ih je još oko dvadeset-trideset, i onako začuđeno su pitali svoje drugove zašto čekaju, zašto nas ne ubijaju. Nikada to ne mogu zaboraviti – priznaje Dragan.

„Imao sam sreće što nije imao ko da me zagrli“

Zajedno sa rođakama i njihovom decom, Dragan je bio oko dvadeset metara udaljen od ujaka koji su bespomoćno ležali na zemlji, daveći se u sopstvenoj krvi.

– Pucnji su odzvanjali, padale su žrtve jedna za drugom. Majke su prigrlile svoju decu, ja sam bio bez svog bližnjeg, ostao sam na strani odmaknuti u neverici, plačući, posmatrao šta se dešava. Metak me je pogodio, pao sam na zemlju i pravio sam se mrtav. Sreća moja što nije imao ko da me prigrli jer su bezdušno pucali po majkama i deci koja su bila u zagrljaju. Ispraznili su cele rafale na njih. Mislio sam da puške nikada neće stati. Pošto su sve pobili, pokupili su se i otišli – priseća se Vasić.

– Odlazi vojska i ostaju dvojica. Jedan od njih kaže: „Greh je što smo pobili ovu nejač.“ U tom momentu, prolazi mi kroz glavu da se neću sam izvući na planini jer sam već dosta iskrvario, pa smognem snage i tiho, kroz suze kažem: „Čiko, ja sam još živ.“ Drugi vojnik je odmah dobacio ovom da me ubije. Ali ovaj je rekao: „Ne! Dete nije ništa krivo.“

Dželat i spasilac

Taj vojnik je pridigao Dragana, podvio mu potkošulju na ranu, pa ga nosio na rukama koliko je mogao. Malo sam i sam hodao, sve dok nismo stigli do barake. Tu su me previli, dali mi da jedem i prenoćio sam, a već sutradan sam poslat u ratnu bolnicu na Igmanu, gde sam upoznao čoveka, doktora, mog spasitelja Mustafu Pintola. On mi je spasao život, pošto me je sklonio kod svojih roditelja u selo Lukavac, jer se pročulo da sam jedini svedok neviđenog masakra nad Srbima i da treba da me pošalju u logor u Konjic. Od Mustafinih roditelja dobio sam toliku ljubav i pažnju da još uvek nisam svestan da postoje takvi ljudi. Oni su, pre svega, vernici. Dok sam se skrivao kod njih, jednog dana sam hteo da idem sa komšijinim sinom da vidimo gde je pala granata. U tom momentu je Mustafin otac povikao: „Gde ćeš, Dragane? Šta da ti se nešto desi, kako bih izašao Mustafi na oči. Brzo se vraćaj kući.“ Plakao je kao malo dete. Oni su posebni ljudi, verujte – ističe Dragan.

Konačno sa roditeljima

Kada je došlo vreme za razmenu ratnih zarobljenika, doktor Mustafa nije tražio nikoga u zamenu za Dragana. Govorio je „To je dete, nije vojnik. Neka ide kod svojih roditelja.“

– Međutim, njihov komandant je izdao naredbu da nijedan muškarac od sedam do 77 godina ne može biti razmenjen, pa sam vraćen sa mesta razmene. Moji su pali u nesvest, zalivali su ih vodom. Ionako se nismo videli šest meseci, nisu znali ništa o meni, Tek dva meseca od napada, čuli su da sam bolestan, pa da sam ranjen. Kada sam čuo majku posle toliko meseci, suze su lile kao kiša. Niko u tom trenutku nije mogao da me spreči da odem kod nje… Srećom, posle sedam dana, razmena zarobljenika je bila dogovorena i onda sam predat svojim roditeljima – kaže Dragan, pokazujući osmeh prvi put od početka razgovora. Draganu je trebalo dosta vremena da „zaleči rane“ i zaboravi puške, krv i leševe koji mu se i danas, s vremena na vreme, motaju po glavi.

Snima se film o masakru

– Teško je zaboraviti. Nije lako. Nekako mi se činilo da ću lakše zaboraviti kroz igru sa drugarima, pa školovanje, fakultet. Međutim, kako sam stariji, sve više i više razmišljam o tome. Želeo sam da čitava ova priča bude sačuvana onako kako zaista i jeste, zato je Radio-televizija Republike Srpske početkom godine počela snimanje dokumentarnog filma o stradanju Srba u selu Ledići, na obroncima Treskavice kod Sarajeva. A, njegova svetost vladika Grigorije je pre nekoliko godina napisao knjigu „Preko praga“, koju je posvetio ovom stravičnom događaju – priča Vasić, priznajući da će se možda, u nekom trenut- ku, odlučiti da sam napiše knjigu o svemu što je doživeo u junu 1992. godine.

Ostavite komentar